LAV PIVO

Prepoznatljiv ukus i autentičan kvalitet za prave ljubitelje piva

Renato Grbić Alas, spasilac sa Dunava

Renato Grbić Alas, spasilac sa Dunava


Renato Grbić Alas, spasilac sa Dunava

Kada vas neko pozove i kaže ’’Skočila devojka sa mosta, ajde dođi!’’ kako da odreagujete? Ja ne mislim da sam heroj, mislim samo da radim ono što bi svaki čovek uradio u mojoj situaciji. 

Ukupno 30 ljudi sam izvukao iz Dunava i zabrinjavajuće je što se mnogo mladih ljudi odlučuje za tako nešto. Međutim kada ih otrezni ta hladna voda, svi oni traže ruku spasa I zovu u pomoć. Ja im kažem– „‘Ajde kad se budete malo sredili, voleo bih da vas vidim, da budete moj gost, da popričamo, da vidimo gde smo i šta smo, pa svi mi imamo neke probleme, ali to se rešava hladne glave, a ne ovako.“
Dolaze retko, ali sa nekima sam i dan danas u kontaktu, tako sam sa bio počasni gost na punoletstvu jedne devojke, a njena majka redovno zove jer smo joj podarili drugi život. A ona - devojka andjeo! Prošlo je dve godine od tada I sada kada je vidim, vidim da je I njoj jasno koliko je život lep. Drugoj sam išao na svadbu, pa slavio rođendan njenog deteta.

Već godinama sam ovde na reci svaki dan: pecam, uživam, družim se. Ova konoba je na početku bila ribarska kućica za drugare i prijatelje, sa krevetom, četiri stolice, stolom i smederevcem. Goca je spremala, a ja ribario, onako, familijarna atmosfera, svako ko dođe ponese po nešto, dok jedan drugar nije rekao: ’’Glupo je, svi dolazimo, jedemo, a niko ništa ne plaća’’ i doveo neku svoju ekipu. Goca je spremila svašta nešto, somovina, pa čorba, kečiga. Oni se oduševili i pitali mogu li sledeći put da povedu neko svoje društvo i tako...od usta do usta, priča se širila, restoran se širio i došli smo do ove konobe koja je i veća i bolja od onoga što smo ikada zamišljali, ali je ostala kakva je bila u početku – kuća starih alasa, mesto za prijatelje, sa kućnom atmosferom i porodičnom, stogodišnjom tradicijom. 

Znači mi što ljudi pišu, desi se da svrate ovde samo da mi stegnu ruku, da me upoznaju I pogledaju u oči. Kažu ’’Čuli su za mene’’. To su trenuci koji vrede. Moj ponos leži u svemu onome što smo porodično postigli držeći se zajedno, sa svojih deset prstiju; na sinove I unuke koji nastavljaju tradiciju I na to što će moji unuci sutra moći da kažu ‘’e, imao sam dedu koji je uradio to I to…’’ Ponosan sam što znam da sam ljudima podario drugu šansu za život, šansu koju su, siguran sam, lepo iskoristili.