LAV PIVO

Prepoznatljiv ukus i autentičan kvalitet za prave ljubitelje piva

Marina Aleksić - Glumica, ’’Opančareva kći’’

Marina Aleksić - Glumica, ’’Opančareva kći’’


Marina Aleksić - Glumica, ’’Opančareva kći’’

''Svima kažem – ja sam se rodila sa tim! Moj tata stvarno opančar i samim tim, ja sam opančareva ćerka. Na IG sam stavila taj nickname i tu sam kačila prvo svoje privatne slike, to je prosto bilo eto, tako. Ljudima je to možda neobično, narodna nošnja, zanati, opanci, ali meni je najprirodnije – u Kaluđerici, gde sam odrasla, gde je tatina radionica, koja se vremenom rasla i širila – tu su žene koje rade i šiju, tu su opančari. Kada smo sestra i ja bile male, to je bila porodična kuća sa radionicom, moj život je uvek bio u tome oduvek – sedimo svi zajedno, neko pozvoni – aha, evo je mušterija.

Ono što se promenilo otkako sam se ja osamostalila i odselila bilo je slučajno – od jedne IG fotografije. Sve se desilo jako spontano, ja se nisam bavila modom na neki detaljan, posvećen način, na neki dublji način kao što to recimo rade blogerke – tu sam malo kao dečak, po prirodi. Tek kad sam zašla malo više u tematiku, shvatila sam da najveći svetski kreatori inspiraciju traže u upravo nošnjama, svojim i tuđim, u tradicionalnom. Nikada ne biste rekli da je to to, a oni su ustvari svoje ideje razvijali od nečega što stoji u kulturnom nasleđu. Slučajno se otvorilo i ispalo je super. Mene je zapravo slikao moj, tada dečko, sada muž, na pruzi, u jednom zubunu, ja sam bila u čizmicama, digla sam ruke i ta slika je ispala baš dobro. Nas dvoje smo se bavili nečim sasvim drugim, ja glumom, a on organizacijom i produkcijom. Okačila sam tu fotografiju na svoj profil i onda su krenula pitanja i poruke – gde si kupila prsluk, gde si sašila prsluk, kako je dobar...a to je zapravo bio zubun. Čak se desilo da neki ljudi koji se bave narodnim nošnjama ni ne prepoznaju šta je u pitanju, jer se tako dobro uklopio u neko svakodnevno, savremeno odevanje, sa farmerkama.

Kako te poruke nisu prestajale, palo nam je na pamet da ne bi bilo loše da ih izložimo na jednom od onih festivala rukotvorina, čisto da probamo. Sa svog profila sam obrisala privatne slike, ostavila naziv i krenula da kačim kombinacije narodne nošnje i savremene garderobe. Tu nas je pronašao Nenad sa sajta Priče sa dušom, uradio prvi intervju i nekako je odatle krenulo sve da se odmotava i širi – prvo su krenuli mediji, pa smo otvorili svoju radnju. Pričam u množini, jer to vrlo brzo nisam bila samo ja, čak sam i svog muža uspela u međuvremenu da ubedim da ostavi ono čime se bavio do tada i zajedno sa mnom se posveti ovom poslu. Ja sam te prve godine uvela opanke u svoje oblačenje, što do tada stvarno nisam radila. Ispostavilo se da sam dala ideju kako te komade da ukombinuju u svoj stil, da nešto iz tradicije ubace u potpuno urbano okruženje i da izgleda kao visoka moda. Naše mušterije su danas svi, mlađi, stariji, ljudi odavde, ali u velikoj meri i stranci.

Plašila sam se, kada sam dobila bebu, kako ćemo se organizovati, (Dosta nepredvidivih stvari je bilo tu)sad muž ode na snimanje 15 sati, kako ću? Međutim, tad nekad je došla ponuda za Fashion Selection: naši modeli, na reviji. Tad smo se baš ohrabrili i bilo je baš dobro – ja sam se zaljubila kada sam videla svoje modele na devojkama koje su manekenke, visoke i mršave, znaju to da ponesu. Prvo sam bila stidljiva, nisam mogla sebe da zovem dizajnerom, ja sam glumica po profesiji. Sad svi dizajniramo i baš mi je drago zbog toga – mada moram da priznam, moj muž je čak i talentovaniji od mene. Napredovali smo oboje, krenuli smo od nečeg skroz jednostavnog i komfornog, a sad oboje kada vidimo model razmišljamo u pravcu – ’’ja bih ovde neke džepove, pa možda neki vez...’’, trudimo se da se svaki komad koji izađe iz naše radionice bude poseban(jedinstven). Narodne nošnje su skup različitih zanata: abadžijskog, opančarskog, pa onda vez, tkanje, pletivo....

Sve se radi ručno i osim toga što zahteva vreme, potrebno je i puno znanja - zato je valjda i zanimljivo ljudima iz sveta mode. Jako sam ponosna što nisam sedela kući, kukala kako nema posla i čekala da mi se nešto desi. Srećna sam neke stvari koje su iz moje porodične kuće, nekako malo i zatrpane, iznela na ulicu i pokazala ljudima da može da bude potpuno savremeno. Sve je u krugu porodice, sve je naše i svi smo zajedno u poslu: mama, tata, sestra...Uspeh je kada svi porodično radimo za istu stvar. Strašno sam ponosna što meni tata sad kaže: ’’Ti posle par godina u tom poslu...mene zovnu i kažu: jeste vi tata od opančareve kći?’’, a on ima radionicu i radi tolike godine. I vidim da je i mojim roditeljima drago što je tako, malo im je žao što sam zapostavila glumu, ali vidim da su shvatili da je ovo prava stvar i da sam i njih učinila ponosnim.''